Trenuci - Jorge Luis Borges

Kad bih mogao ponovo proživjeti svoj život
Pokušao bih uciniti što više pogrešaka.
Ne bih toliko nastojao biti savršen, bio bih opušteniji.
Bio bih gluplji nego što sam bio,
U stvari, jako bih malo stvari uzimao ozbiljno.
Bio bih manje cistunac, više bih riskirao,
Više putovao, gledao više zalazaka sunca,
Penjao se na više vrhova, preplivao više rijeka,
Išao na više mjesta na kojima nikad nisam bio,
Jeo više sladoleda, a manje mahuna,
Imao više stvarnih problema, a manje izmišljenih.
Ja sam bio jedan od onih ljudi koji su živjeli razborito i
Promišljeno svaki trenutak svoga života.
Naravno da sam imao trenutaka radosti.
Ali kada bih se mogao vratiti unatrag,
Pokušao bih uvijek imati lijepe trenutke,
Jer se jedino od toga sastoji život, od trenutaka.
Kada bih se mogao vratiti unatrag, borio bih se
Da nikada ne izgubim "sada".
Ja sam bio jedan od onih koji nikada nisu nikuda išli
Bez termometra, termofora,
Kišobrana i padobrana.
Kada bih mogao ponovo živjeti, putovao bih manje opterecen.
Kada bih mogao ponovo živjeti, poceo bih hodati bos
Pocetkom proljeca i nastavio tako do kasno u jesen.
Provozao bih se više puta u kocijama, promatrao više svitanja,
Igrao se sa više djece...
Da imam ponovo život pred sobom.
Ali, vec vidite, imam 85 godina i znam da umirem.

Jorge Luis Borges

beba

beba

Kakvog li blagoslova
gledati bebu dok spava!

Uđoh tiho, na prstima,
u plavo osvijetljenu sobu
i nošena muzikom
pogledah u to malo biće.

Spavao je na leđima,
bespomoćan, ali prisutan,
kao proljeće
i stiskao šačice u snu.

Nisam ni disala
da ga ne probudim.
I čula sam kako mu srce kuca
tiho, pa glasno,
i opet tiho, i opet glasno.
Tako u nedogled....

Ne usuđujući se da ga taknem
poljubih ga usnama duše.
Zaželjeh mu svu sreću svijeta
i izađoh na prstima
iz tog malog, plavog raja.

Nije se probudio
I dalje je spavao tiho
i u snu mrštio nosić

Kakvog li blagoslova
gledati bebu kako spava.

(kad bi samo znao
da Jurica ga zovem
odmah bi prohodao):)

Prestat cu te voljeti kad slijepi slikar uspije naslikati zvuk
padanja latice ruže na stakleni tepih dvorca koji ne postoji.

Rade Šerbedžija: STO PUTA PREKO MENE

Ona sjedi

sto puta preko mene

i smješi mi se

ili mi se smije

ta djevojka sa očima koje pripisujem toplini detinjstva

ona pije pivo

i dražesno cijuče beštija mala

promukla od prošle noći

nemarno crnilo topi joj se s oka

uplašena sipa

drhtulja pogana

ona se pridiže i naginje preko šanka

odveć smiono

otpuhuje kolutove dima

ona je parna lokomotiva

tračnice su naši ukršteni pogledi

htio bih je tu pred svima

lijeva oko vrata desna oko pasa

volio bih miris vazelina na njenim usnama

i uopće volio bih

ona miriše na ko junferica

a znam da to nije

već smo se jednom jebali na nekoj kamenoj plaži

pokazivala je tragove na leđima

ona je beštija koja voli polako

poslije se kikoće i kaže da sam najbolji

mora da joj se dopadam

već treći put oblizuje usne

palaca jezikom

pa šapuće nešto mladiću do sebe

slomiću joj kičmu slijedeći put

na plaži

izabrat ću najoštrije kamenje

kurvica mala

ona to dobro zna

ona je slatka beštija

neman mora

sipa drhtulja

ona u stvari uopće ne postoji

ona je noćas utvara

i dok ispisujem ove riječi

zabrinuto na kraju dodajem i ovo:

pogadja li ova djevojka

sto preko puta mene

ijednu od mojih nemirnih misli

i smiješi li se

ili mi se smije

Zagreb 1989.

"On, neko drugi",